Nisam sigurna kako je to nastalo... pogledala sam kroz prozor, priroda je plesala svjetlucavim plesom... Kao zelena površina mora. Sunce, vjetrić, vlati trave prekrivene tankim nitima svilene paučine - mora da je to...
Još uvijek gledam i oči mi zahvaljuju što im dopuštam uživati u tom prizoru.
Lijepi novembarski dan, na um mi pada stih koji sam u srednjoj školi napisala. Ne sjećam je se cijele pjesme, osim melankoličnog tona, i zadnjeg stiha: Novembar me šutke gleda u oči...
I danas me Novembar gleda u oči, no ne šuti nego se smije, pjeva, veseli.
Danas ja promatram svjetlucavi ples Novembra, s osmjehom na licu :)
Njihove ću osmjehe sakupit u mozaik sjećanja,
Našiti papirnato srce na prašnjavi kaput,
i poletjeti na krilima vilinog konjica, prema snovima,
ispunjena hrabrošću.
Jer moje su zvijezde vodilje, premda daleko, uvijek prisutne
i dok me drže za ruku, imam snage za borbu protiv vjetrenjača,
i protiv čudovišta iz ormara.
Sasvim iskreno i otvoreno?
htjela bih da nam se svemiri ponovno dotaknu,
pa da se zagleda dublje, i ugleda me šćućurenu u kutu,
u najvišoj sobi začarane kule.
Ne želim da pjesak procuri između mojih prstiju,
ne želim da se mora povuku i opet ostave gole stjene.
...dok gledam za tragovima koji vode u daljinu, u nepoznatom smjeru,
u suton...
Želim novi nalet valova.
I da zaista nije kasno...
...ovaj put...
.
Zavezat ću balon s helijem za oblak svojih snova i poslati ih u njegov svemir. Možda stigne.
Zamišljam ružičastu maglu mirisa,
Ležaj na latici plavog nevena.
Dopuštam mašti da se zaigra, pa je zauzdam vrpcom crvenog baršuna.
Možda se u ovim neistraženim vodama krije ključ.
Možda se tragovi golih stopala u snijegu pretvore u otiske u pjesku.
I možda ipak može jednostavnije.
Ne znam što se zapravo dogodilo...
...otvorila sam oči ležeći među bijelim plahtama i shvatila da nismo u istom svemiru. Oko mene sve se jače nazirao zid, neprobojni, čvrsti, a prozirni zid koji se tko zna kada tu izgradio... Kroz maleni prozorčić duša je plašljivo provirivala u vanjski svijet. Zatočena u tamnici na vrhu prozirne kule sazidane strahom, ni sama ne znam kako sam se tu našla. A do mene nema stepenica, nema puta. Tek maleni prozorčić, na vrhu kule. Princ je projahao pored moje tamnice i zastao, pogledavši prema meni. Kao da čeka. Pružio mi je ruku. A ja mu nisam dobacila svoju pletenicu da se njome popne do mene. Nisam znala kako.
...otvorila sam oči, dok sam se vrtila među bijelim plahtama. Naši su se svemiri dodirivali... a princ je odjahao u sumrak. Duša je očajnički zajecala u tamnici na vrhu nevidljive kule nadajući se da nije prekasno.
Naše su se ruke dotaknule,
Moja je ruka njegovu sakrila pod sebe...
...ruka u ruci...
i njegovi prsti što nježno maze moje,
moji prsti što se igraju njegovima...
Ne znam je li u tom momentu svijet stao,
ili se stvarnost preselila u neki paralelni svemir,
u kojem se volimo,
u kojem smo zajedno...
...na trenutak činilo se da ne postoji ništa
osim naših ruku koje se maze,
ruku koje se igraju... koje se, protiv volje razuma, vole.
Na trenutak nije postojalo ništa
osim moje ruke u njegovoj,
i zaglušujućih otkucaja moga srca...
Htjela sam ga nazvat da ga pitam kako je.
Nismo se sreli mjesecima jer su se okolnosti tako splele, ali sada već i slučajnosti postaju smješne, a ja dobivam dojam da stvarno nema smisla, jer svemir upliće svoje prste, jasno mi dajući do znanja da neće ići. Nope.
"Lijepo sam ti pokazao kad si prvi put htjela" reče mi propovjedačkim tonom "pa sam poslao znakove koje si pročitala. Tada si shvatila i odustala. Što te navelo da promjeniš mišljenje?"
"Ti."
Zbunjeno me pogleda svojim svemirskim očima: "Kako molim?"
"Pa, da..." pogledam u pod, razmišljajući o susretu koji je dopustio. Smjestio ga je tamo gdje se ionako trebao desiti, prije nego ga je prvotno otkazao. Pa ga ponovno stavio na raspored. Naš susret. Rukama i nogama sam se borila protiv osjećaja koji su navirali, borila sam se protiv njegovih osjećaja, u maniri demonom opsjednutog djeteta koje pokušavate hraniti povrćem. Borila sam se protiv njegovih očekivanja. Bila sam svijesna nevjerojatnosti. I nisam se htjela razočarati.
Svemir je shvatio na što mislim. Svemir čita misli. I da, ima potpuno pravo ne odgovoriti ništa. I to je pravo iskoristio.
Nakon minute šutnje samo me pogledao preko ramena i rekao "odustani, ok?" i otišao raditi što već svemir radi dok se ne bavi petljanjem i razdvajanjem puteva.
A ja mislim da ću ga ovoga puta poslušati.
Odustajem. Pobjedio me.
Pa, vrijeme je da i na svom blogu kažem riječ – dvije o ovoj talentiranoj glazbenici čiji me jedinstven glas očarao na prvo slušanje, a čiji bi novi album, „Piano Sparkling“ upravo ovih dana trebao izaći i postati dostupan ušima žednim dobre glazbe.
Njezin glas probija se do najskrovitijih kutova naših duša, njezine emocije prenesene glazbom dodiruju na način na koji niste ni sanjali, njezina strast je zarazna. A tko je ona?
Ime joj je Jonna Enckell, ona je pjevačica i pijanistica, no i tekstopisac i producent iz Gothenburga, Švedska. Od malih je nogu pokazivala sklonost glazbi i fasciniranost melodijama, a glazbom se počinje bavit kao šestogodišnjakinja, svirajući klavir. Danas su klavir i glas njezini glavni načini izražavanja.
Djevojka čiji glas neki poznaju iz death metal benda The Project Hate, kojem se pridružila 2002., prošle je godine izdala svoj prvi solo album, „Siren On“ (što je također ime i samog projekta), kombinirajući klavir i klasične utjecaje sa modernim zvucima. Album se sastoji od 14 prekrasnih pjesama čiji tekstovi i melodije odišu ženstvenošću i emocijama, i nije neobično da je od srane publike, ocijenjen vrlo visokim ocjenama. Pjesme „Purple Heart“ i „Salitine“ postigle su vrlo visoke pozicije na top-listama web stranica ko što je, primjerice, www.soundclick.com .
Sudeći po pjesmama s njezinog novog albuma, od kojih je nekoliko njih moguće čuti na http://www.myspace.com/sirenon „Piano Sparkling“ oduševiti će postojeće fanove, ali bez sumnje privući i nove!
Bilo da je tajna u njezinoj neizmjernoj ljubavi prema glazbi, snu koji se za nju počinje ostvarivati, ili u magičnom vokalu, Jonna Enckell jedna je od rijetkih umjetnica danas, koja svojim djelima budi u slušatelju ono nešto, ono zatomljeno i prekrasno, riječima neopisivo.
Poslušajte, nećete požaliti.
Dakle, dragi moji, „Piano Sparkling“ izlazi 11.5., preko službene web stranice možete naručiti svoj primjerak, ali i besplatno downloadati 3 pjesme koje će se na njemu nalaziti - http://www.sirenon.com
Sakrio se iza mojih kapaka,
sakrila sam ga u snovima.
Kredom nacrtan osmjeh
na licu tužnog smajlija,
Jer je tu.
U mojim mislim,
u mojim snovima,
bubamara na mom dlanu,
ružičasti oblak u mojim ustima,
šarena duga u bočici tinte
kojom crtam svoje misli.
On je tu.
Ima nešto slatko u emocijama koje nosim skrivene u sebi. U samoj činjenici da ih se trudim sakriti. Ima nešto misteriozno u igri sjena koje gledam na zidu, a misli pobjegnu daleko. Zvijezde mi se smješe, blistajući na svom baršunastom ležaju, a proljeće... proljeće je otvorilo oči predivnim cvijetovima forzicije. I događa se nešto što dosad nisam iskusila...
...sretna sam, u svom malom balonu od sapunice. Moji snovi dodatno su zaštićeni od lomova, omotani oblakom šećerne vate... Moje emocije otele su se kontroli i procvale, kao forzicija iz prvog odlomka. No, srce je mirno izadovoljno, i ne traži ništa više od ovoga što jest... dovoljno mi je da je kraj mene, da izmjenimo pokoju riječ, pogled, osmjeh. Dovoljno mi je da mi napiše dva - tri slova... Dovoljno je da postoji. Nije li to smješno? Imam toliko emocija za njega, toliko me promijenio, toliko pozitivno utjecao na mene, a zapravo nije učinio ništa. Samo se pojavio. I postao prijatelj.
Vidim, nisam pisala stoljećima. nisam imala potrebe. Ili sam imala potrebu, ali sam u pola rečenice stala i zaključila da je potreba nestala. Ili sam, kao i obično, ostavila stvari nedorečene. No sad... sad je taj čas, kad ću ponovno napisat par slova i ovaj put možda završit rečenicu. Svaki dan je nova prilika da zasjaš, da napraviš nešto drugačije. Da se razveseliš. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li.
****
Mota mi se po glavi, boli me, ne boli me, voli me, ne voli me. Volim se, ne volim se.
Ipak se najčešće Volim.
I to je ok.
I da... igram se. Igram se ko dijete. Smijem se. Sretna sam. Barem mi se tako čini. Dijete sam, proživljavam drugi pubertet. Ne, ne zajebavam se. Imam prištiće, ponašam se djetinjasto, pucaju me hormoni, čitam Bizenghast, reagiram impulzivno... Istovremeno, ona penzionerka koja je nastanjivala moje tijelo zadnjih par godina, pritajila se iza crnog ogledala, uskače kad klinka u pubertetu zaboravi na kočnice. Pa ju svlada, posjedne na stolac, veže i održi prodiku.
...I tako se nadopunjuju...u većini vremena... i onda je sve ok.
I onda opet slušam muziku, skačem od sreće, plačem od tuge. I smijem se. Vidim i ne vidim. I mislim na hobotnicu, a trudim se ne razmišljati. Nakratko sam bila zaboravila što sve mogu, što je sve preda mnom. Netko me na to podsjetio, probudio iz zimskog sna i rutine u koju sam se ušuškala. I hvala im na tome. I sad, sad se trudim živjeti, dok se pripremam za život.
Uskoro ću raširiti krila i napustit gnijezdo. Samo nebo je granica, a ja nisam Ikar i mogu letjeti prema suncu. Mogu.
